Napolju pada kiša, iza mene pucketaju drva u peći, stopala su mi hladna pa teglim trenerku da ih uvijem i evo počinjem da pišem o našem ovogodišnjem letovanju… Bolje nego tek sledeće godine pretpostavljam?
Svake godine kada pričamo o letovanju razmišljamo o nekom novom mestu gde do sad nismo bili. I šta god da gledamo, sve je super, ali nekako nas uvek nešto „navuče“ ponovo na Grčku, koju smo i ove godine bezuspešno hteli da zamenimo nekom drugom destinacijom.
Poslovne obaveze su ove godine izjalovile moj plan koji sam smislila još u martu mesecu. Nikako, ali nikako, ni preko jedne agencije nam datumi polaska nisu dozvolili da ove godine posetimo Kefaloniju. Moja izjava da ako ne idemo tamo onda ne želim ni da idem na more je pala u vodu kada smo nervozni nedelju dana pred početak odmora otišli u agenciju.
Nekako nam se u glavi kao rezervni plan javila Parga. Kuma je pre par godina išla tamo i vratila se puna lepih utisaka, a videla sam i slike i delovalo je kao lepo mesto. Pa, zašto da ne? Radnica u agenciji je delovala malo manje uplašeno nego kad smo joj spomenuli Kefaloniju, mada joj je jedna obrva i dalje bila blago podignuta jer „Parga je puna uzbrdica i stepenica, ne znam kako ćete tamo sa malim detetom, a i voda je hladnija nego na drugim destinacijama u Grčkoj, a i dugo se putuje autobusom…“ i još gomila stavki sa upitnikom na kraju, ohrabrujuće isto kao što po forumima turisti pišu o Pargi i deci. A mi smo takvi da ne slušamo preterano. Tu u agenciji nam se desio i baksuz, radnica je tati naplatila trajekt puta tri kada je sutradan otišao da uplati aranžman, pa je narednog dana zvala i silno se izvinjavala. Bar smo odmah znali da smo stavku „loš trenutak“ precrtali za ovo letovanje.
Put je prošao laganije nego što sam zamišljala. Pepa Prase je ponovo spasila stvar. Dva stajanja pre granice, na drugom smo je iz popodnevne dremke probudili zbog odlaska na nošu, dva stajanja noću i jedno jutarnje koje je provela spavajući. Probudila se pola sata pre nego što smo stigli, taman na vreme da ne bude kenjkava pri izlasku iz autobusa.
Stigli smo taman na vreme za doručak u dvorištu vile koja je bila predivna. Radnica u vili nam je vrlo brzo sredila apartman, tako da smo se presvukli i uputili ka plaži. Svake godine kažemo da ćemo se po dolasku pošteno odmoriti i naspavati. I svake godine izvadimo prve krpice na vrhu kofera i otrčimo na plažu.

A na plaži školica plivanja. Grk učitelj nam je dozvolio da se poslužimo pomoćnim rekvizitima i na moje iznenađenje Sofija je uhvatila tatu za ruku i odmah ušla u vodu.
Gradska plaža je standardna. Gužve koliko voliš. Malo đubra tu, malo tamo. Malo smrducka, pa odemo na drugo mesto. Ranac sa peškirima smo samo ostavili na stepeništu, jer smo tog prvog dana uvek nezasiti vode. I plivanja. I pokušaja plivanja ove godine u slučaju male gospođice.
Onda smo krenuli u isprobavanje girosa. I u nabavku razume se. Tumarali malo gradićem pa se vratili kući na dremku. Pa popodne ponovo. Pa posle plaže pravo u šetnju gradićem. Jer prvog dana na moru ne osećaš umor od puta od silnog uzbuđenja.

Drugog dana je bilo slično. Izašli smo iz apartmana sa namerom da odemo na najbližu plažu, a završili pentranjem po tvrđavi i razgledanjem okoline. Raspitivali se za cene izleta i planirali gde ćemo sve ići narednih dana. I shvatili da smo ipak trebali da uplatimo aranžman od petnaest dana, jer nećemo stići sve što želimo. Plaža, dremka u apartmanu, plaža, spremanje, grad. Drugi dan čekiran.
Na početku svakog letovanja imam ritual da jedno jutro provedem sama šetajući. Odem da osetim jod iz vode, da uronim stopala u leden pesak, da gledam sunce kako se budi i da uživam u tihoj jutarnjoj šetnji. Tad zapazim sve one sitnice u mestu gde sam, posmatram stare građevine i gledam nove fasade, uživam u mirisima i tišini. I nekad se desi da odmah tu nešto klikne između mene i tog mesta. I ovog puta to se i desilo.
Posle brzinskog doručka otišli smo na drugu, manju gradsku plažu. Uvučenu i tišu, gde je plićak kraći, a u ulaz u more uži, ali nekako magičniji. Tata nas je lepo izvozao na dušeku, tako da smo dotakle neke stene do kojih se ja nikad ne bi usudila da otplivam. Videli smo račiće i neke bubice koje se sunčaju tu. Na plaži smo se slatko izigrali kamenjem, koje nam je super poslužilo kao zamena za kockice.
U povratku smo kupili neke račiće u ribarnici u centru na kojima smo bukvalno živeli do kraja letovanja. Lagana hrana posle koje se vrlo lepo pliva u bazenu dok dete spava u apartmanu. I koja ne naduje stomak, već ostavi mesta za jedno kilogram sladoleda preko 🙂 E onda vas stigne i umor i sve te kalorije od sladoleda i letnja lenjost i pomisao „A što bi opet išli na plažu kad imamo divan veliki bazen ovde?“. Odmorili se, skupili snage i uveče otišli na još sladoleda i po karte za krstarenje.

Iako smo mislili da ćemo prvo ići na izlet do Lefkade i Kefalonije, izlet na Paksos i Antipaksos nam je bio mnogo bliži. Da nismo jedini ludaci koji dete vode na krstarenje (kao što nam se desilo prošle godine) dokazao nam je i par koji je sedeo pored nas na brodu, koji je došao u pratnji tri ćerke. Sofija se lepo naspavala izeđu dva tatina kupanja na otvorenom moru. Na žalost, oba stajanja su bila samo na po pola sata, pa zbog gužve nije bilo šanse da odradimo smenu da se i ja bućnem malo. Ali sam sa broda uživala u čistoj tirkiznoj boji mora. Na Paksosu smo se blago rečeno skuvali. Sunce je tog dana bilo tako jako, a mi smo pristali tamo u najtoplijem delu dana. Brzo smo prošetali kroz grad, jeli na brzaka i onda uhvatili najveći hlad koji smo našli izmađu nekih visokih zgrada i propisno nađubrili lijandere ljuskama od pistaća. Ja sam ispunila kvotu fotografija brodića, građevina i čudnih prozora, tata se iskupao propisno, Sofiji je ovo bio nezaboravni događaj, tako da je svako ispunio svoj dan. A ja i dalje ne razumem izbezumljen pogled ljudi kad kažemo da smo Sofiju vodili na krstarenje.

Narednog jutra nas je pozdravila kiša. Neizostavni događaj letovanja u Grčkoj, pa makar i u julu. Mislili smo da ćemo dan provesti u odmaranju, ali dok smo završili doručak nebo se razvedrilo i mi smo se uputili na Lihnos plažu. Vozali smo se taksijem do tamo i gledajući teren u sebi sam se zahvalila tati koji nije pristao da idemo na „fenomenalnu šetnju maslinjakom“ do Lihnos plaže koju svi na forumima spominju. Igrali smo se na plaži, uživali u vodi, sakrivali se ispod suncobrana od sunca, hteli da se slikamo na stenama pa smo na vreme, posle desetominutnog šetanja po vrelom kamenju, ukapirali da je tamo nudistička plaža, shvatili da smo ostavili u apartmanu sve osnovno što smo trebali da ponesemo (vodu, igračke za plažu i nešto za grickanje) i onda se preselili u restoran. Ja sam iskusno naručila testeninu i zadovoljno napunila stomak, dok je tata eksperimentisao sa nekom morskom ribom i na kraju dobio list ribe i ostao gladan. I naravno da smo otišli po račiće čim smo se vratili sa plaže.
Tog popodneva smo otkrili „naše mesto“ – ostrvce prekoputa gradske plaže. Otišli smo dušekom do tamo, čisto u izvidnicu, da napravimo par fotografija gde se Parga vidi iza nas. Ljudi su verovatno mislili da smo poludeli, ili se samo nama u tom trenutku činilo, jer smo bili jedini roditelji koji su dete stavili na dušek i išli do ostrvceta. Doduše, ja sam sedela iza nje, ali ni ja nisam neka sigurica 🙂 Malo je reći da smo se oduševili čim smo zakoračili na ostrvce. Mekan, sitan pesak, odličan za gradnju dvorca. Šumica na ostrvcetu pruža prirodni hlad tokom celog dana. Mala plaža na kojoj se retko ko do kraja letovanja usudio da prostre preškir, da ne bi smetao drugima da prolaze. Voda koja izvire sa česme, ledeno hladna, za koju su nam rekli da je pitka. Mala crkva sa betoniranim prilazom, lepa za šetnju okolo, gde smo do kraja letovanja videli kako izgleda venčanje i krštenje u Grčkoj. Do kraja letovanja svakog dana smo se igrali i kupali tu, nekad i ručali kad bi odlučili da nam se ipak ne ide u apartman, pa bi nam tata na dušeku dovezao sveže spremljene girose. Jednom rečju – uživali!

Ostatak letovanja proveli smo sem na ostrvu u obilasku restorana i kafića. Oduševili smo se hranom u kinesko-indijskom restoranu.Obišli smo i plažu Valtos, ali nas nije oduševila. Brdo kafića i uredno poređanih ležaljki nije baš nešto po našem ukusu. Više volimo divlje, manje posećene i nekomercijalizovane plaže. Sedeli smo u kafiću uz more dve večeri i ispijajući koktele dočekivali noć. Nakupili dvadesetak ukrasnih suncobrana za koktele u tom kafiću koje su svi gosti oduševljeno davali Sofiji. Vozili se vozićem po gradu. Jeli tone pečenog kukuruza i sladoleda na točenje. Potrošili gomilu para na kineske igračke i tek pred kraj letovanja ušli u dečiju radnju koja ima prelepe original igračke znatno jeftinije nego kod nas. Ostavile tatu u apartmanu i otišle same u provod. Stekli drugaricu Sofiu koju je imenjakinja izgrlila i izljubila kao da su najbolje drugarice čitavog života. Videli žabu koja stoji i gleda u nas bez namere da pobegne. Gledali kako šiš miševi prave žurku na bazenu uveče i prave se da nas ne primećuju. Polomila čašu pored bazena, jer sam smotana mama! I tako prosula skoro ceo koktel od tri evra i istu čašu u marketu platila tri i po evra. Jednu čašu! Tata i ja izgoreli od sunca jer šta će nama tamo neki faktor po julskom vrelom suncu. Zaradila mučninu od mleka za sunčanje jer sam pošto sam izgorela malo preterala sa mackanjem. Nosali Sofiju sa plaže pored gomile stvari, jer je nepodnošljivo vruće tokom sredine dana. Igrali se, mazili, kuvali, pili mnogo piva, plivali, gazili ledeno hladnu vodu i prošli bez ikakve temperature, curenja nosa i ostalih gadnih stvari. Tata i ja iskašljali dušu prva četiri dana boravka. Sofija zaustavila kašalj i kijavicu trećeg dana boravka. Uživali!
